PISMO NEUTEŠNE KĆERI I SESTRE

PISMO NEUTEŠNE KĆERI I SESTRE

Poštovani čitaoci,

Svedoci smo, unazad nekoliko dana, stravičnih porodičnih zločina. Tamo neki “ljudi”ubijaju svoje najdraže,ubijaju ono sto su stvorili i zašta su se borili. Tamo neki “čovek” ubica ubio je ženu u koju je pre nego mu je postala žena, bio zaljubljen. Kada ju je oženio postao je  čovek,porodični čovek, otac. Dobio je status uvaženog člana društva.

Ali zločin koji je počinio  govori da nikad nije ni bio čovek! Niti zna šta znači biti čovek!Jer ubio je svoju ženu majku njegove dece!

I sve to u zemlji u kojoj je porodica primarna ljudska zajednica,tu gde se uspostavljaju  najvažnije veze . Iz tog  zajedničkog gnezda muža i žene    niču koreni sreće Ali, ne! U Srbiji , poodavno već, svaka treća žena je  žrtva nasilja.

Kako i zašto,dokle i zbog čega će se tolerisati ili nedovoljno sankcionisati zlo koje oduzima život .

Znajući da smo opredeljeni za lepši svet,život dostojan čoveku plementih osećanja našem portalu stigla su dva pisma za Ministarstvo pravde koja bi trebala da podstaknu na konkretnu akciju.SPREČIMO NASILjE NAD ŽENAMA I U PORODICI!

Podržavamo tu inicijativu i pozivamo čitaoce da  daju svoj doprinos  ovom nastojanju  rodbine žrtava.

 PISMO  MINISTARSTVU PRAVDE

Ministru Nikoli Selakoviću

 Pismo neutešne kćeri.

 Moja majka, Snežana Popadić, je ubijena.

Ubio ju je moj otac, Goran Božić, posle šesnaest godina neprestanog zlostavljanja nje, mene i mog brata. Godina 2011. kada je ubijena moja majka, naš advokat na sudu je izneo podatak da je te godine za prvih deset meseci ubijeno četrdeset tri žene i da je oko osamdesetoro dece u raznim životnim dobima ostalo bez roditelja, a većina je pala na teret države.

Ubistvu su prethodile krivične prijave za porodično zlostavljanje, ali sudstvo i tužilaštvo nije reagovalo onako kako treba, a to je da mu odredi automatski pritvor i sudsku presudu za zlostavljanje koja, koliko mi je poznato, predviđa kaznu zatvora od tri godine. Da je takva kazna izrečena, moja majka bi danas bila živa. Nasuprot tome, Tužilaštvo mu je kao kaznu za “prevaspitavanje” odredilo 80 sati društvenokorisnog  rada u vešeraju gerontološkog centra u Zrenjaninu.

Psiholozi kažu da se ubicama i zlostavljačima može uticati na svest, ukazati im na loše osobine i ponašanje, i da je moguće izmeniti karakter i prevaspitati ih.

Odgovorite mi: Da li je “prevaspitavanje” mog oca uspelo? Naravno da nije i neće ni kod jednog od njih. Oni se ne plaše svoje agresije, to im je usađeno u genetski kod. Po tome se i razlikuju od ostalih ljudi. Njihov mehanizam je POKVAREN JOŠ OD ROĐENjA samo niko neće da prizna da ne može da se popravi. Naravno, psihijatri i psiholozi moraju da zarade platu. Neka psihijatri navedu bar JEDAN slučaj, sa imenom i prezimenom zlostavljača, kojeg su prevaspitali, pa je posle terapije postao brižan suprug i roditelj. NEMA TAKVOG! I svi to znaju i dalje se prave luđi od svojih pacijenata. Ni oni sami ne veruju u ono što brane i zagovaraju.

Ubistvo žene je postalo “TREND” za koji se dobija par godina zatvora. Moj otac je presudom od 30 godina zatvora bio zaprepašćen, jer je, kako je rekao, mislio da će dobiti samo 10-12 godina, od čega će odležati najviše 7. To je čista istina i statistika suda. Slobodno mi odgovorite ukoliko nisam u pravu. Dobro sam pročešljala mnogo slučajeva majkoubica dece.

Moj otac je računao samo par godina zatvora kojima će rešiti svoje kockarske probleme: imaće stan, hranu, džeparac i neće brinuti ni o čemu, nema veze što smo brat i ja ostali bez majke, moja tetka i ujak bez sestre, moji baba i deda bez kćerke, kolektiv bez uzornog i vrednog radnika, moja braća po tetki bez tetke. NASILNO, OKRUTNO, MONSTRUOZNO!

Idemo li evolucijom savremenog društva? Želimo li u tom društvu gnojne čireve koji će nam pojesti celo društvo? Gore i necivilizovanije nego u ptrvobitnoj zajednici? I tamo se znao neki red.

Rešenje je – hirurški nož. SMRTNA KAZNA za ubice! Bog nam je podario život, a ubice nam ga oduzimaju. Opravdanja nema, objašnjenja i rešenja da li ima? NEMA!

Moj otac je danima planirao ubistvo moje majke i stalno je govorio da će iz stana samo “s nogama napred”. I održao je obećanje. U jednom trenutku, sama, nezaštićena, kada je ostala sama u stanu – ubijena je na najbrutalniji način. Ne iz pištolja, ni nožem, već ju je tukao dok je nije ubio, a zatim vukao za noge niz stepenice sa sprata kao vreću, i zdrobio joj preostale kosti. Potom je bacio kao džak sa smećem na pod od kola iza vozačevog sedišta, a onda “vozao” skoro 50 km. pokušavajući da se otarasi tela bacajući je u Tamiš i Tisu uništavajući jedinu imovimnu koju je imala – putnički automobil. Kada ni to nije uspeo, ostavio je auto s njenim telom u širem centru Zrenjanina. Lokvice krvi koje su istekle iz njenog tela, ispred zgrade lizale su mačke i psi lutalice. Na tom putešestviju provozao ju je kraj roditeljske kuće u kojoj su u tom momentu krvavog pira, spavali njeni roditelji, njena sestra i ja – njegova ćerka. Da li takav “stvor” treba da živi? Treba li da se kreće među ljudima i seje paniku. Sve to mi je uradio dva dana pred polaganje male mature. Prijavu za moje polaganje nije imao da potpiše – NIKO! Nisam imala oba roditelja ni staratelja. I NjEMU SE DOZVOLjAVA DA ŽIVI!

nasilje-zene3Današnje ubice, u našem “savremenom društvu”, kojima je naše tužilaštvo i pravosuđe produžena ruka, jer su zakoni krojeni tako da njima budu na usluzi, vrlo profesionalno obavljaju svoju “svetu” misiju: polivanjem žrtve benzinom i spaljivanjem, guranjem u septičke jame, davljenjem, sekirom i komadanjem na sitne deliće  kao za “paprikaš” i bacanjem u kanalizaciju i deponije sa smećem. Da li to zaslužuju tihe, trpeljive i požrtvovane osobe?

Moja majka se rastala od monstruma kada je videla da “stručna” i “vaspitna” mera tužioca ne pomaže, ali ni to nije pomoglo. KO JE SAD U PRAVU, A KO JE POGREŠIO? Država neće da prizna da loše radi svoj posao i da su nemoćne sve nadležne strukture. Tu pomoći nema! Eskalacija ubistava ovih dana to potvrđuje. Otelo se kontroli! Za četiri i po meseca ove godine 26 žena je, po podacima na vestima, ubijeno. DOKLE! Verujte da oni neće stati! BIĆE SVE GORE JER SU KAZNE MINIMALNE! Ni doživotna kazna zatvora neće ništa promeniti. Samo dvojicu ubica da osudite na smrtnu kaznu i videćete kakav ćete učinak imati. Neka zaživi i doživotni zatvor ali bez prava pomilovanja! Samo ih sklonite iz naših života za sva vremena!

Želim da postanem predlagač donošenja zakona o uvođenju SMRTNE KAZNE! To mišljenje deli veliki  procenat stanovnika naše zemlje. Uputite me na postupak. Dozvolite da nešto učinim za svu decu ovog sveta čije su majke ubijene. Da pokušam da pomognem i sebi i državi. Imam snage i hrabrosti za to i podržaće me više od pola države.

Ja se oporavljam od gubitka, ali se u potpunosti nikada neću osloboditi traume i straha, jer je ON tu negde. IZAĆI ĆE JEDNOG DANA!Poznajući naše pravosuđe koje će mu smanjiti kaznu iz raznoraznih razloga, kao što su mu i u startu presude oprostili 10 godina (trebao je za ubistvo prethodno zlostavljane osobe biti osuđen na 40 godina zatvora) samo zato što je sve priznao, ali to ne umanjuje njegovo delo. Apelacioni sud je odbio žalbu tužilaštva kojim je traženo da se ubica osudi na 40. godina kako je i predviđeno zakonom.

Ja ću onda biti u neprekidnom strahu da li će, kada izađe iz zatvora, ubiti i mene i brata, tetku koja me je prihvatila u svoj dom i njenu porodicu, ili neprebolne babu i dedu. Želite li ovakav kraj i drugim porodicama koje su preživele ruku ubice. Želite li da živimo ceo život u neprestanom strahu. OSEĆAMO, TU JE NEGDE, IZAŠAO JE. ON NEMA NIŠTA, NEMA GDE DA SE VRATI, MORAĆE UBITI PONOVO DA BI SE VRATIO U ZATVOR, JER MU JE TO JEDINO UTOČIŠTE POSLE TOLIKO GODINA. TU IMA HRANU, PLATU, PLAĆENE DAŽBINE, ZANAT. BAŠ MU JE LEPO, NE MISLI KAKO ĆE ME ŠKOLOVATI I HRANITI, VASPITATI.

Za to vreme cela porodica treba da strahuje od njegovog povratka. Dakle, priznajte sebi, da on i dalje VRŠI NASILjE nad nama čak i iz zatvora i tome nema kraja. Da li nam želite i dalje život pun neprestanog straha, nesigurnosti i siromaštva? Posle sahrane ubrzo nas svi zaborave. Isti slučaj je sa svim monstruoznim ubicama.

Sada sam maturant srednje škole u Novom Sadu, spremem maturski ispit i prijemni za fakultet. Sutra ću biti intelektualac, profesor, koji će svoje znanje i iskustvo prenostiti drugoj deci. Da li neko drugo dete u budućnosti treba da strepi da će mu se otac nasilnik, okrutni ubica, ponovo vratiti u život? Želite li isfrustrirano, istraumirano i stalno u strahu društvo? Želite li da neka divna osoba postane ubica ako dođe u situaciju da zaštiti sebe i svoju porodicu? OLAKŠAJTE NAM! Uputite me na koji način da postanem predlagač za zakon koji će predviđati uvođenje SMRTNE KAZNE za monstrume ili bar doživotnog zatvora bez prava pomilovanja!

Morala sam da promenim ime i prezime kako bih se zaštitila, ali da li će mi i to pomoći da prebrodim sve prepreke na koje i posle četiri godine, a verovatno i ceo život,  budem nailazila.

U ime moga brata i  porodica svih žrtava monstruozno zlostavljanih i ubijenih, prvenstveno žena, i u svoje lično ime.

                                                                                                                                                  Neutešna kći

 Pismo Ljiljane Bosić,Novi Sad

MINISTARSTVO PRAVDE ,ministru Nikoli Selakoviću

Beograd

Moju sestru, Snežanu Popadić, ubio je monstrum, Goran Božić.

Pravedna kazna bila bi SMRTNA KAZNA. Za njega je kasno, ali nije kasno za budućnost našeg naroda i ostalih potencijalnih žrtava. Samo Vi možete pokrenuti točak mašine koja će posao obaviti kako treba! Samo Vi i država možete olakšati preživelim porodicama žrtava koja i posle sklanjanja ubica u zatvor i dalje strepe! Strepe od njegovog puštanja i opšteg saznanja da je živ!

Deca moje sestre nemaju više majku, moj brat i ja sestru, naši roditelji ćerku s kojom su se ponosili. U našim dušama stanuje samo bol i doživotni strah. I dalje doživljavamo zlostavljanje.

U kući moga dede, ustaše su za vreme Drugog sv. rata zaklali 56 osoba. Od toga: njegovu ženu sa petoro dece  i bratovu ženu sa petoro dece (ukupno dvanaest članova naše porodice), a dve kćeri oterali u logor u Nemačku. Momoj mami je, dakle, sve poklano. Vojni sud posle rata osudio je ubice na smrt – streljanjem. Sada joj je ubica, zlostavljač, ubio kćer. Sve doživljavamo ispočetka. Ubijena je moja sestra, a njenog ubicu u zatvoru čeka pomilovanje kao nagrada za učinjeno delo čim se ukaže prva prilika. I biće pomilovan, to znamo i Vi i ja i bez zasedanja Komisije za pomilovanje. Takvo nam je pravosuđe i država. Cela država je kivna na pravosudni sistem, dužinu suđenja i blage kazne. Još kivnija na psihijatre i psihologe koji tvrde da ima izlaza, a svi znamo da je to šarena laža. Ono u fazonu: „Nešto radimo“. Opet će neko imati plaćenu funkciju, a pogrešno će procenjivati. Što tužilaštvo i psihijatri nisu „procenili“ šestostrukog ubicu od pre neki dan. Pustili su ga da i dalje divlja. Što nisu procenili mog bivšeg zeta i što ga društvenokorisni rad nije prevaspitao. DA LI STE VI SLEPI I GLUVI NA APELE CELE DRŽAVE? KO VAS TO TOLIKO OBMANjUJE? KOGA SE TO PLAŠITE? EVROPSKE ZAJEDNICE ILI AMERIKE? DA LI STVARNO MISLITE DA JE TO PRAVI IZLAZ? TIMOVI ZA SPREČAVANjE UBISTAVA I PORODIČNOG NASILjA? NEMOJTE BITI SMEŠNI!

– Hoću da vidim sestru! Hoću da se oprostim! – molila sam patologa.

– Nažalost, u srcu se nikada nećete oprostiti- odgovorio mi je patolog, profesor na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu.

– Da li možete, imate li snage da indentifikujete svoju sestru?- pitao je.

– Mogu. Ne moram je identifikovati, ali je moram videti! Moram znati šta joj je zlotvor uradio! Da li se mučila? – vapila sam.

– Nažalost, mučila se. Nije vam sestra lako umrla. Budite jaki!

Pridržavala sam se za zidove, sve se okretalo oko mene, a ja sam se o njih odbijala kao ping-pong loptica. Da. Tu je i meni kraj. Ovo se ne može izdržati! Kako ću roditeljima reći? Šta ću smisliti da ih obmanem, samo da je ne vide ovako skašenu – mislila sam dok se razum borio da ostanem pri svesti.

Ponela sam lak za kosu, šminku da svoju sestru doteram poslednji put. Godinama u kojim je živela sa njim sve joj je uskraćivao. Bolesnik. Kada su mi izgurali telo moje mlađe sestre, nisam ga poznala. Bila je isprebijana hrpica mesa čija su samo stopala bila bela i nepovređena. Nikakva šminka, ni češalj tu više nisu imali udela ni moći. Za tren, zlikovac je uništio prelepo lice koje su njeni roditelji rodili, a ona ga negovala. Ljubila sam ta bela sestrina stopala, opraštala se s njom u ime svih: oca, majke, brata, sestrića, zeta i njene dece koja su sad siročići. Nisam dozvolila da je vide poslednji put tako iznakaženu. Zatvorila sam kovčeg i sama živim sa neprebolnim slikama izmrcvarenog tela moje nesrećne sestre.  Prirodno je da deca kada odrastu ostavljaju majku i idu svojim putevima, ali majka nikada  ne ostavlja decu. Ona je jedina i jedino prava. Ona je na silu uzeta svojoj deci! Oteta! Ne, nisam plakala. Postala sam kamen. Suze su me gušile poput zaleđenih komada leda. Nisam ih mogla ni progutati ni ispljunuti. Borila sam se da ostanem živa. Plakala sam u duši, nasuvo. Jecajima, urlicima i emocijama.

1-nasilje-zeneSlike koje sam videla na patologiji i u stanu posle policijskog uviđaja maglile su mi razum i vid i zbog njih ne spavam četiri godine. Tragovi njenih prstiju na stepeništu dok ju je vukao za noge. Ni prema lešu nije imao poštovanja. Pijem lekove, ali pomoći nema. Sve što su  drugi videli očima, ja sam videla samo srcem i osećanjima. Sto puta je molio da mu sestra i deca daju još jednu šansu, da će se popraviti, ona je popuštala zbog dece ali nikada nije održao reč duže od tri dana. A onda ispočetka, naizmenično, batine, bol, batine, bol, obećanje, pa opet ispočetka. Svaki put je mislila da će on stati, da će se stvarno popraviti, ali to se nije dogodilo. Kada je stao ona je bila mrtva.

A onda sam doživela totalnu amneziju. . . Čitavih četrnaest sati totalne amnezije. . . Zatim sahrana. . . Pred obred i ceo obred – totalna amnezija. . . Šok. . . Neverica. . . Briga za decu. . . Devojčica polaže malu maturu za dva dana. . . Bol. . . imam rak, operisana sam. . . Imam šećer – pašću u komu, ništa ne jedem. . . Moje telo ne može da izdrži. . . Sramota. . .

Zatim suđenje. . . gledanje u oči ubici. . . Svedočenje. . . Izricanje presude. . . Završna reč. . . Neko je pao u nesvest. . . Nekome je pozlilo. . . Pravda?. . . 30 godina ubici. . . Nepravda. . . SAMO SMRTNA KAZNA JE PRAVA PRESUDA. . . On će iz zatvora jednoga dana. . . Moja sestra svojoj deci iz groba- nikada. . . Zašto su ukinuli SMRTNU KAZNU?. . . Da li je neko iz Vlade Republike Srbije ovo doživeo?. . . Devojčica plače. . . Poželela se majke. . . Sin ćuti. . . Kako tetka da namiri štetu?. . . Kako da zameni onog ko je nezamenljiv?. .

Govore mi da moram da se naviknem na bol. . . Kako kad je ON – ubica, živ. . . Da li je ovo što živim  život? NE! OVO JE GORE OD SMRTI!

Oživela bih ponovo kada bih znala da je usvojena :SMRTNA KAZNA ZA MONSTRUOZNE UBICE!

Želim da sa sestrinom decom  i svojim roditeljima budem predlagač zakona koji bi predvideo SMRTNU KAZNU.

MOLIM VAS , ZAUSTAVITE PORODIČNO NASILjE!

Uvedite SMRTNU KAZNU – ona je jedino rešenje.

Smrtnu kaznu imaju mnoge zemlje, samo u Americi od 56 ujedinjenih država, 38 je zadržalo smrtnu kaznu, zatim Japan, Kina, Ukrajina. . . zato i imaju uređene države. Dokle će nam nevladine organizacije uređivati državu njihovim sugestijama o humanosti prema ubicama. Da li su ubice humane zato što čine ubistva?

U ime svog brata Dragoslava i svoje lično,

Ožalošćena sestra pisac,

Ljilja Bosić

Podelite sa drugima:

Povezani članci