Piše: Goranko Đapić:
Pogledi:Uzroci i posledice otpora sekularne Turske protiv terora vladajućih islamistista.Sukobi u Turskoj, praćeni grubom policijskom intervencijom i dosada nepoznatim ljudskim žrtvama, izvrgao se u otvoren sukob sekularne Turske i sve agresivnije proislamističke politike premijera Erdogana. Pandorina kutija je otvorena. Obračun sa islamistima je tek počeo, zaključuje u svom tekstu sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine…
Nije prvi niti posljednji put da se sukobljavaju raspolućena turska politika i tradicija. Ako pažljivije proučimo posljednih 150 godina novije historije carstva na Bosforu, vidjet ćemo da su nakon opadanja Carstva, već tada počele tedence ka proeuropskim reformama kako bi se zaustavilo sve brže i opasnije kotrljanje u propast…
Carstvo je bilo suočeno sa Rusijom i Zapadom, njihovim ogromnom napretkom, porastom vojne i industrijske nadmoći, te sve očiglednijim nastojanjima za čerupanjem neturskih provincija. Ali, vojna i privredna zaostalost nije bila jedini problem posrnulog Osmanskog Carstva. Čak i u samoj Maloj Aziji, vjerski i nacionalno zemlja nije bila potpuno kompaktna. Štrčali su indoeuropski Kurdi, kojima nacionalna osobenost i jezik ni do dana današnjega nisu priznati, štaviše sa prekidima vode se i znatne vojne operacije sa znatnim žrtvama u pokušaju da se Kurdima silom stavi na znanje da nema ništa od ostvarenja njihovih aspiracija na autonomiju i slobodnu upotrebu jezika.
Ali i vjerski, zemlja nije monolitna. Danas čak osamnaest milijuna ljudi ispoljava vjersku opredijeljenost šitskom smjeru tkz. alavitizmu. Po tome ih zovemo Alavitima, srodnim po svemu sirijskim alavitima, koji već treću godinu biju bitku za goli fizički opstanak. Alaviti nasljeđuju tradicije ranih izmailjićana (umnogome tolerantnije vrste sunitizma), predislamskih vjerovanja, pa čak i nekih elemenata kršćanskog učenja. Danas, kao i u doba Ataturkovih reformi, Alaviti su bili pretežno sekularno raspoloženi, čak i jedan od stubova reformskog uzleta.
Dakle, i nacionalni i vjerski problemi nisu prošlost, a stalni rast sunitske militantnosti svakako da ne stvara nimalo povoljnu atmosferu za toleranciju, već će i zbog svoje prirode izazivati sukobe. Valja, istine radi dodati da ni Ataturkova sekularna Turska nimalo nije ohrabrivala Kurde, pa ih je i žestoko progonila, tvrdeći da su svi stanovnici nove Republike – etnički Turci.
Kemalizam je ipak više nasljednik reformskih pokušaja u devetnaestom stoljeću, negoli njihov pionir. Prije, još za Carstva, mnogi na Porti i vojnim vrhovima smatrali su da se zemlja mora modernizirati u onoj mjeri u koja je neophodna da se Carstvo sačuva. Moraju se uvesti reforme u vojsci, administraciji i u samoj privredi. Najprije u vojsci i privredi, ali samo ograničeno i limitirano.
Ozbiljnije političke reforme nisu ni uzete u obzir. Pa ipak, modernizacija vojske, gradnja željeznica i postepena industrijalizacija veoma su počeli mijenjati izgled zemlje, najprije po gradovima na Sredozemlju, pa sve više i u unutrašnjosti. Otpor Mešihata nije izostao, a duboka seoska provincija izgledala je i dalje kao i stoljećima unazad. Stvari, pred sam kraj Carstva ipak nisu više bile iste. Bilo je očigledno da ratnom katastrofom u Prvom svjetskom ratu i gubitkom dominacije nad arapskim svijetom i još ranijim istjerivanjem sa gotovo cijelog Balkana predstoji bliski slom.
Grčka ofanziva do pred Ankaru 1921. godine, okupila je ostatne vojske pod Kemal-pašom Ataturkom (potonjim nazivom). Otvorena suradnja Lenjina, koji je Atlaturku isporučio svo oružje oteto od Denjikivne i Vrangela i odsustvo ozbiljnije zapadne podrške zaustavila grčke armije u Turskoj. Tako je Ataturk vladao cijelom zemljom. Carstvo je ukinuto. Imperijalna politika je pokopana. Zemlja se okreće sebi i budućnosti. Ali Ataturk ne želi da igra samo ulogu spasioca nacije. On želi da stvori novu, naprednu sekularnu Tursku i da je svrsta u red prosvjećenih i naprednih nacija.
Odmah je odvojio državu od centara vjerske moći. Potom je svo školstvo i sve javne oblike državnog rada izdvojio od utjecaja religije. Uveo je u politički i ekonomski život dotada potpuno zatamnjene žene. Naredio je skidanje zara i feredže i uvođenje europskog stila oblačenja i života.
To je bila do tada neviđena tektonska promjena u Turskoj , bez ikakvog drugog primjera u povijesti zemlje. Iako su promjene izvršene sa vrha uz podršku dijela inteligencije i poslovnih krugova; osnovni garant je bila Kemal paši Ataturku odana vojska čija je veličina i društvena uloga bila u porastu. Nakon Ataturkove smrti, pokazalo se da su reforme uhvatile dublje korijenje u društvu, a da je čuvar Revolucije i svih reformi – vojska, ostala potpuno postojana. Vrijeme do Drugog svjetskog rata proteklo je u autoritarnoj vladavini kemalista i daljnjim širenjem reformi, osobito u obrazovanju. Kemalizam je postao dio narodnog vjerovanja u spas i obnovu države.
Međutim, daleko od toga, vjerski centri nikada nisu drage volje prihvatili reforme. Oni su imali jak utjecaj u ruralnim sredinama i nadali su se da će kemalizam biti privremena pojava, te da će se prirodno zemlja ponovo naći na starom putu. Oštre vojne reakcije povremeno su uvjeravale vjerske vođe da će proces suspendiranja reformi biti mnogo duži nego što su oni mislili .
Usljedile su decenije, manje – više burne, ali su tek prvi uistinu kakovi – takovi izbori pokazali snagu kemalizma, ali i početak oživljavanja političkih pokreta islamističke provinijencije, koji su odmah izazvali vojne udare i suspenziju slobodnih izbora na neodređeno vrijeme.
Nakon uspona islamizma u svijetu i zapadne nespremnosti da prepozna pravu prirodu njegovih ciljeva, učinjeni su veliki politički i ekonomski pritisci na Tursku da se na velika vrata uvede parlamentarni sistem i regularni izbori. To se učinilo, kao da je Turska taman tako za nekoliko decenija postala etablirana građanska demokratija . Čak ni opasna iskustva sa izborima u drugim islamskim zemljama nisu uzeta u obzir. Islamističke stranke brzo su vidjele svoju šansu.
Poučene svježim iskustvima, one su izbjegavale sukob sa vojskom, odsustvom nagle transparentnosti tvrdeći da su odane izbornoj demokraciji i njenim pravilima. Štaviše one su promišljeno slale signale Zapadu da se u Turskoj radi o takozvanom mekom islamu koji će se upražnjavati kao građanska kategorija. Bit će podržavana demokracija kao u svakoj zapadnoj demokraciji. Umjereni politički islam dat će kohezioni element cijelom društvu, a bit će i primjer drugim islamskim društvima .
Ovo je Zapad, a osobito SAD, veoma oraspoložilo, da li greškom ili sasvim promišljeno, pa su islamisti dobili podršku da demontiraju kemalizam, gaseći ga na rate. Vojska se nije usudila učiniti isto bez podrške Zapada. Tako smo stigli do Erdogana i parka u Taksimu. Dosada smo slušali samo panegirike Erdoganovoj politici, a tiha puzeća islamizacija tekla je već neko vrijeme bez smetnji i otpora.
Činilo se da su turske sekularne snage ne u povlačenju, već u raspadu. Iskustvo,,arapskog proljeća,, pokazala su islamistima u Turskoj du su na pravom putu, te da u neperspektivi mogu biti vodeća snaga ,,islamske renesanse,,.
Kako je Zapad krenuo i na Sibir u kojoj su okolnosti drugačije nego u ostalim europskim zemljama, bilo je jasno da je dovođenje na vlast radikalnog islama strategija, a ne greška. Erdogan je odmah zdušno pomagao agresiju na Siriju u nadi da će postati junak novopečenog trenda stvaranja svesvjetskog islamskog fašizma.
Toliko je blizu svog istinskog cilja, a onda je uslijedilo ono što je najmanje bilo očekivano. Sekularna Turska nije nestala. Uklanjanje kemalizma nije uklonilo tragove njegovih dubokih reformi. Islamisti nesumnjivo imaju izbornu većinu, Erdogan nije pred padom, ali događaji ga čine nervoznim i zabrinutim. Sada su islamisti u dilemi. Šta treba učiniti?
Da li da se puzeća, tiha islamizacija društva privremeno zaustavi dok se stvari ne smire, a da se nakon toga trend nastavi? Ali, to sada nakon jasne reakcije sekularne Turske nije više mogućno. Ostaje da se izabere opcija, naizgled odustajanja od radikalnijih mjera da se ne dovede u pitanje podrška Zapada. Ali to nije mogućno; proces islamizacije je otišao dovoljno daleko da bi povlačenje bilo išta drugo do poraza.
Da li bi islamisti uvidjeli sve rizike precjenjivanje situacije? Možda dijelom. Međutim Pandorina kutija je već otvorena. Da li bi Erdogan mogao ići na izbore da osnaži svoju politiku i neophodnost te politike Zapadu? Što, međutim, ako prođe lošije nego na prošlim izborima? Zašto bi to činio kada je već veoma solidno etabliran na vlasti?
Ostaje da se vidi što je najrealnije. Mislim da će najrealniji ishod biti kada se već nema izbora – oštrija opcija. To podrazumijeva da se činjenica da još ima znatnu većinu; kapitalizira upravo sada pojačanom islamizacijom i mnogo većom represijom. Prosto rečeno sukob sa sekularnom Turskom treba riješiti jačim udarcima po njoj i onom dijelu građanske klase koja se sa njom solidarizira. Uz tu represiju ići će znatno ubrzan i dinamičan proces gospodstva političkog islama.
Kako je Erdogan nesumnjivo dio zapadne strategije u pitanjima političkog islama, svakako da će ubjeđivanje islamista, kako se radilo o destabilizaciji jedne u osnovi prosperitetne politike na demokratskim osnovama, uz izvjesne licemjerne prigovore, naići na aplauze raznih Olanda i mnogobrojnih europskih petokolonaša.
