Piše:Goranko Đapić:
Pogledi:Uspon evroazije i pad angloameričke imperijalne moći.Izlazi iz strašnih vremena i ponovo kuca na vrata sada ozbiljno ugrožene Evrope. Evropsko – ruska saradnja može rezultirati novom velikom evroazijskom silom. Bila bi to nepobediva imperija od Altantika do Tihog okeana, sa svojim ljudskim, ekonomskim i kulturnim supstratom, zaključuje u svom istorijskom osvrtu na poreklo današnje globalne slike sveta sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine…
Od pamtivjeka bilo je mnogo imperija. Ali, nisu sve civilizacije obavezno bile imperije, ali, važi i obrnuto. Mnoge su međutim, uprkos iščeznuću, ostavile dubokog traga ne samo u političkom oblikovanju svijeta, već i u civilizacijskom nasljeđu. Te tekovine uveliko su vremenski prevazišle doba trajanja imperija, postavši svjetskom civilizacijskom baštinom.
Imperija je u svom zenitu postala zajednica mnogih naroda i kultura, ali ono što impresionira to je uspješna simbioza raznorodnih elemenata u jedinstvenu cjelinu koju danas zovemo grčko – rimsko – kršćanskom civilizacijom. Imperija je odavno iščezla, ali naš svakodnevni život počiva duboko na njenim temeljima. Što karakterizira imperiju?
Razumije se, najprije vojna moć koja je posljedica dobre društvene organizacije, dobro smještenog zemljopisnog područja i poželjne blizine resursa. U samom početku suštinski činilac je bilo etničko jedinstvo; isticanje vrlina, jasan i pouzdan pravni sistem i jedinstveno vjersko obilježje.
Put ka imperiji je bio otvoren. Samom Imperijom Rim je bio preobražen, republika je nestala, ali stare institucije, pravni poredak i samo rimsko građanstvo kao politički pojam opstali su i razvijali se u novom obliku. Jednom riječju, građanin nije više bio samo potomak Latina, već najprije kao stanovnik Carstva. Na vrhu moći došao je istodobno i čas opadanja. Ali svuda je već latinski jezik, rimsko pravo i jedinstvena kultura postala baština za budućnost. Moderni svijet današnjice bio bi gotovo nezamisliv bez ovih tekovina.
Nakon sumraka Carstva, poslije velike seobe naroda, na području bivše Imperije nikle su nove države koje će manje – više biti i granice današnjih europskih država. Tokom Srednjeg vijeka dugo će trajati feudalna rascjepkanost i politika usitnjenosti.
Polako, Europa je iz dubina srednjevjekovlja, rastom gradova ulazila u doba prosvijećenosti napretka nauke i manufaktura. Stvarale su se nove krupnije nacionalne države, politički i ekonomski sve moćnije. Uskoro su počela legendarna putovanja i otkrivanje novih svijetova. Europske zemlje su počele osvajanje i naseljavanje novih svjetova. Jedan od tih svjetova, iako rijetko naseljen i na nivou beznačajne kolonije uskoro će ući punim koracima u klub odlučujućih sila.
Daleko, na europskom istoku u drevnoj slovenskoj postojbini drijemalo je Rusko carstvo. Bilo je tako daleko, da je jedva nekoliko ljudi u cijeloj Europi znalo ma šta o njemu. Kada je krajem XVI stoljeća austrijski car uputio u diplomatsku i trgovačku misiju grofa Herberštajna koji je poznavao slovenski jezik u daleku Moskvu; bila je to misija ravna otkrivanju Amerike. Grof se sreo sa carem Ivanom Groznim. On i njegova pratnja tom prilikom su putovali i Volgom, obišli Njižni Novgorod i upoznali Dnjepar. U Beču su dočekani sa ogromnim zanimanjem. Priče o velikoj Moskoviji proširile su se cijelom Europom izazvavši veliki interes u naučnim i još veći u trgovačkim krugovima. Ipak, Rusija je bila još veoma nedostupna i trgovinske misije još su bile samo povremene.
U cijeloj Europi toga doba postojalo je samo jedno svjetsko Carstvo. Bila je to pomorska i trgovačka Britanska Imperija. Ona se raširila svuda po poznatom svijetu. Sporadično, jedno je vrijeme mlada Holandska Republika ozbiljno zakoračila u svijet praćena donekle Francuskom. Ipak, pravi gospodar morskih prostranstava i svjetskih resursa ubrzo su postali londonski bankari, dajući tako pečat Britanskoj Imperiji. Ta trgovačko – bankarska Imperija igrati će presudnu ulogu u buduća tri stoljeća europske povijesti. Ona će sve učiniti da nikada više ne bude imperije u Europi , da ona bude politički i ekonomski rascjepkana do impotentnosti. Europa će to surovo platiti, pa i danas još uvijek plaća politički užas londonskih bankara.
Beskonačni lokalni ratovi, granice i usitnjenost, ono je u što će Europa biti gurnuta. Činilo se da tako može trajati stoljećima. A onda iznenađenje je došlo sa istoka!
U dalekoj Moskoviji na tron je sjeo mladi Petar Romanov. Kao i za ostale van Rusije jedva da je netko čuo za njega. U to doba na Baltiku su premoć imali Šveđani inače priznati kao respektabilna sila tog doba. Duboko u unutarnjosti obitavalo je usnulo Carstvo. Energični mladi car sticajem prilika došao je u pribaltiku sa holandskom trgovačkom faktorijom, u neposredan dodir.
Živog uma, ubrzo je shvatio kakav jaz dijeli njegovo Carstvo od daleko razvijenijeg Zapada. Brzo je uočio kako Rusija ne može ući u porodicu europskih zemalja ni kao osrednja sila, te da bi joj u budućnosti mogli biti ugroženi interesi. Poduzeo je put na Zapad da se upozna sa znanjima, osobito oko gradnje brodova i izgleda, obuke i naoružavanje vojske. Shvatio je da slaba i zaostala zemlja ne može imati modernu i efikasnu vojsku.
Tada je poduzeo čitav niz unutarnjih reformi da bi stvorio osnovu za modernizaciju. Otpori su bili ogromni. Plemstvo i Crkva su bili prestrašeni. Novosti sa Zapada primane su sa strahom i odbojnošću. Car svih Rusa nije se ni za trenutak kolebao. Surovo je skršio sve otpore, ubivši i rođenog sina. Petar nije uzalud dobio naziv i Veliki. On je apsolutno htio da stvori veliku silu i da je na velika vrata uvede na europsku političku scenu. Švedska je poražena, a prevlast nad Baltikom prelazi u ruske ruke.
Moderna i dobro motivirana ruska je vojska krenula na jug izbivši na Crno More. Carstvo se veoma proširilo. Ovako brz rast moći, vojne i političke, uočen je u Londonu, premda se činilo da Rusija nema potencijala za uplitanje u kontinentalne poslove. Ali jedna žena, vrlo odlučna i sposobna žena ubrzo će iznenaditi Stari svijet. Katarina Velika, najprije se okrenula ka Dalekom Istoku. Ogromnom brzinom Carstvo se proširilo do rijeke Amor.
Ob, Jenisej i Lena , postale su ruske rijeke, a domalo su Kozaci izbili Ohotsko more. Izgrađen je Vladivostok. Carstvo se sada prostiralo od Poljske do Tihog Oceana. Rođena je imperija.
Na Zapadu, ruska vojska je umarširala u Berlin, a Suvorov je prešao Alpe i ušao u Italiju. Bili su to blistavi dani mlade Imperije. Ne samo u ratovima, već i u sticanju novih znanja i rađanju nove kulturne elite. Londonski bankari su uvidjeli kakav se đin rađa na Istoku. Bilo je samo pitanje kada će tradicionalna britanska politika slabe i usitnjene Europe doživjeti kolaps, a na političku scenu će stupiti Imperija kao mogućni hegemon i objedinjujući činilac u europskim prilikama.
No, bankari će se morati pozabaviti pobunjenim kolonijama u Sjevernoj Americi. Poslije neuspjele vojne intervencije
Kolonije su se ujedinile u mladu Republiku, u federaciju nezavisnih kolonija. Rođene su Sjedinjene države Amerike. Londonski bankari brzo su uvidjeli kakove se prilike ukazuju u Novom Svijetu i vijek kasnije počet će polako preuzimati vođstvo nove nacije. Dotada američki svijet brzo će se razvijati. Izuzev na jugu stanovništvo se sastojalo od europskih doseljenika, vrijednih, smionih, žilavih i poduzetnih ljudi. Tragedija domorodačkih plemena usputna je cijena stvaranja nove moći. Usputnih tragedija bit će i ubuduće.
Francuska revolucija i Napoleonove ekspanzije imali kao posljedicu stvaranje moćne kontinentalne sile u obliku Francuskog Carstva. Sva Evropa bila je pod Napoleonovom hegemonijom. Rusija je bila malo potisnuta, ali je u osnovi postala partner Francuske i tako su u Europi postojala jedno pored drugog dva velika Carstva – ruska i francuska imperija. Sada su bankari vidjeli šansu da se riješe i jedne i druge sile. Diplomacija, novac i pogrešna procjena ruskog cara Aleksandra II, vodila je kršenju kontinentalne blokade.
Britanija je obećala Aleksandru zajedničku akciju i podjelu Europe, ako isprovocira Napoleona. Grozni rat 1813 g. skršio je Francusku Imperiju. Ali Rusija je postigla Pirovu pobjedu. Sve do Tarutina iza Moskve bilo je spaljeno. Glad i hladnoća odnijeli su na milijune Rusa. Uz to otpori reformama usporili su modernizaciju. Rusija nije propala kako su se bankari nadali, samo je privremeno zaustavljeno.
Na istovjetan način bankari su u Prvom svjetskom ratu uništili Njemačku i Rusiju. Rusiju gotovo do temelja. Doveli su komunističke izdajnike kojima je sve rusko bilo strano. Ogromna kultura, svjetskog značaja bila je uklonjena , a negdašnje carstvo klanjalo se Molohu stranih investitora – londonskih bankara.
Drugi svjetski rat , značio je prividnu podjelu na Zapad i Istok. Još od 1917 g. SAD su agresivno zakoračile u Evropu. Sada je Britansko Carstvo postalo američko, a nasljednice Imperije, postala je država SAD. Sila na dva ključna mora, smatrala je da je prednost pomorske sile neoboriva. Raspad SSSR-a shvaćen je kao početak kraja Rusije. Nije se više ozbiljno smatralo da bi Rusija ponovo mogla Imperija. Pa ipak uz goleme energetske i sirovinske resurse, Rusija bi se oslobođena drevnih stega i ozbiljno modernizirana mogla brzo vratiti na političku scenu kao sila prvog reda.
Što se SAD tiče, one postepeno shvaćaju da je golema euroazijska sila sa još većim resursima, apsolutno nepobjediva u ratu sa pomorskom silom, makar ona dominirala na dva ključna mora. Doba klasičnih imperija je prošlo i sada se samo može govoriti da svijet može birati između imperije zla i imperije tolerancije.
